Neke od filmova vidjelo je više od 450.000 ljudi • Produkcija ponekad ima problema sa glumicama - promijene boju kose usred snimanja filma ili se udaju za nekog ko im zabrani da glume • Važna im je saradnja sa policijom jer kada snimaju u parku u Brezi i u nekoj sceni padne mrtav čovjek, a čuje se pucnjava, kona izleti i zove policiju vičući: Ubiše čovjeka!...
 

Počelo je početkom 60-tih godina prošlog vijeka, kada je Nusret Mašo Mamela, tada učenik šestog razreda, jedan od sedmoro djece u porodici u kojoj samo otac radi kao rudar u Rudniku „Breza“, napisao pismo Josipu Brozu Titu i zamolio ga da mu pošalje kino-projektor da bi on mogao da gleda filmove i drugima ih prikazuje.

AGENTI U BREZI: - Na koverti sam napisao samo „Drug Tito, Beograd“. Zamolio sam ga da mi pošalje projektor. Tri mjeseca kasnije dolazi policajac i kaže da otac i ja moramo hitno do opštine, zove nas načelnik. Umro sam od straha iako sam znao da ništa nisam skrivio. Dođemo u opštinu, kod načelnika dvojica u dugačkim kožnim mantilima, sa kačketima na glavama. Jedan pita jesam li dobio projektor. Otac me gleda u čudu, pita kakav projektor, a načelnik bijel k'o zid. Kažem da nisam. Agent pita načelnika gdje je projektor, a načelnik kaže da nije imao vremena, da je to skupo i teško nabaviti. Kaže agent: Sutra u 12 da je projektor ovdje! Tito je to valjda odmah odobrio i oni su pisali načelniku, al' je načelnik to vjerovatno stavio u ladicu i zaboravio. Nije projektor tada bio nimalo jeftin, možda je koštao k'o fićo. Kad smo izašli, stari me prvo šakom u glavu udari, a kad smo došli kući prebio me. Osušio sam se od batina. Sutra mi opet u opštinu, a tamo stoji projektor upakovan u drvenu kutiju. Pitaju nas kako ćemo to prebaciti do kuće. Prebacit ćemo, kaže stari a agent veli: Ako ti treba kakvih filmova ti samo piši. I odoše! A otac kaže načelniku da projektor ipak ostavimo u opštini da ljudi gledaju filmove. Načelnik se nećkao, objašnjavao da ne smije, da doći će agenti da provjere. Stari opet veli načelniku da kaže da je projektor kod nas. Tako je projektor ostao, a mi smo u mahali, gdje sam ja živo, pravili malo kino tako što sam ja crtao partizane na komadima stakla, pa smo to osvjetljavali jednom baterijom kroz kutiju na kojoj smo izrezali krug. To je bilo kino! Pola djece iz sela dođe, ulaz je bio dinar - prisjeća se Mamela.
 
SVE PIŠE: Radio je Mamela svašta u životu! Uglavnom slikao i amaterski se bavio glumom i drugim aktivnostima vezanim za film i umjetnost, čitao o snimanju i kadriranju. Prije desetak godina na pijaci je ugledao knjigu Kako snimiti igrani film. Koštala je 0,5 KM.
- Sve je u knjizi bilo opisano: kako se piše scenario, kako se snima i  montira. Sjednem i napišem dva scenarija. Odem u opštinu i zamolim da mi daju pare da kupim kameru. Tada je načelnik bio Seid Smajlbegović. Pita me koliko to košta? Kažem, do 5.000 KM, a on kaže da je to mnogo. Zanima ga ima li šta jefitnije? Na pik.ba nađem kameru u Višegradu, spustim cijenu na 4.500 KM i kupim je. Do tada sam sve bio naučio. Vratim se kući i mislim: imam scenario, znam režirati... Kako da počnem? Sjetim se Nermina Piknjača sa Radio-Vogošće, na kom imam emisiju o ekologiji, i dogovorim sa njim da radimo film, ali  mu kažem da para nemamo. Traži on 600 KM, a ja mislim naći ću to nekako, samo da radimo. Na radiju objavimo poziv za kasting za glumce i tako je počelo - priča Mamela.
Prvi film je bio „Put smrti“, o putu izbjeglica od Srebrenice do Kladnja. Mamela veli da je to težak film za snimati, ali je ispao dobar! Mnogo je glumaca igralo u filmu. Bile su, kaže on, tri premijere. Na sve tri po 550 ljudi. Puna sala kina u Brezi! Proteklih godina snimili su devet filmova koji su prikazani u kino-sali u Brezi i u programima nekih tv-stanica u BiH.

AUDICIJA: - Drugi film je bio „Ja sam izbjeglica“. Govorio je o ženi koja je prolazila kroz teška vremena. Onda sam snimio „Ljubav s okusom baruta“, film sa Romima i o Romima... Ove godine smo radili „Dijete ljubavi“, sada pripremamo premijeru. Mjesec smo radili sedam minuta filma, peglamo materijal... Ljudi su čudni! Jedva čekaju da kritikuju, a niko od njih nikada ništa slično nije radio. Pozovemo zainteresovane za glumu, javi se mnogo ljudi, 100 ili 150 iz Ilijaša, Zenice, Sarajeva, Breze... Tako je za svaki film. Sve mladi ljudi. Bude ih previše pa biramo, sa tim da nam je jezgro za sve filmove isto: Almir Zahirović, Dino Sjerotanović, Džejna Memić i Nefa Družić. Tu je i Aida Trebo, iz Visokog. Uz stalnu postavu, bude nekoliko novih. Morate ih naučiti da ne govore čim se kamera uključi, nego da sačekaju... Nekada vraćam scenu i po 30 puta iako je to nezgodno jer mi njih ne plaćamo. Obezbijedimo im prevoz i hranu. Hrane se u lokalnoj buregdžinci na račun Rudnika! Montažu radimo ja i Piknjač, snimamo kamerama „Kraljica svjetlosti“, uzimamo gotovu muziku za koju znamo da nas ne mogu i neće tužiti. Termine snimanja prilagođavamo obavezama glumaca i zbog toga snimanje traje i po tri mjeseca - priča Mamela.

Naš sagovornik ne krije zadovoljstvo zbog činjenice da je produkcija Brezawood pozvana da naredne godine gostuje na Sarajevo film festivalu.
- Zvali su nas i prošle godine, ali smo zakasnili sa slanjem filma - kaže Mamela.

BUDŽET 3.000 KM: Snimanja su priča za sebe. Bude, priča Mamela, svakavih problema. Recimo, glumica se uda usred snimanja filma i muž joj zabrani da glumi! Ili, glavna glumica usred snimanja promijeni boju kose! Uglavnom, dobro se zezaju!
- Za jedan film mi je trebao neko mlad da glumi četnika i nađem momka: visok, mršav, poguren, sa bradom, ružnjikav... Objasnim da treba da k'o fol siluje jedno dvije, tri žene, ubije nekoliko ljudi, premlati jednog momka. Kaže, hoće! Sutradan dolazi pognute glave, kaže: Ne da meni babo da ja radim to što ti tražiš od mene. Jednom smo snimali noću i imali neku tešku scenu sa kišom. Imao sam one prskalice za vodu, dobili smo cisternu iz komunalnog, ali nam nikako nije valjao kadar i ja kažem Piknjaču da me sačeka, da idem po kran. Pita, otkud mi kran u po noći, a ja odem do kuće i donesem merdevine - priča Mamela.

GORI VATRA: - Nakon snimanja fima Dijete ljubavii dužan sam 800 ili 900 KM. Čekam premijeru da vratimo te pare! Dužan sam za hranu, gorivo, scenografiju, daske, letve... Ima nešto što ne možemo nikako riješiti bez para. Recimo, za posljednji film smo napravili jednu kućicu koju smo zapalili! Zapalili smo i golf, koji smo platili 300 KM. I garderobu kupujem u butiku u Brezi. Kožna jakna košta 20 KM i  ono što ne uništimo tokom snimanja poklonim glumcima. Za prošli film sam kupio tri odijela. Glumicu koja je igrala mafijašicu smo trebali ubiti, sa velikim krvavim flekama, ali njoj se odijelo jako svidjelo, pa je pitala možemo li je ubiti bez tih fleka? I onda sam tu scenu osmislio drugačije - smije se Mamela.