Nervoza je ključala u stomaku još na putu prema selu Sinanovići, odakle krećemo na jednodnevnu planinsku turu. U toku vožnje posebna pažnju smo obraćali na radijske vijesti i vremensku prognozu, a pridjev promjenjivo, nimalo nije opustio atmosferu. A situacija je upravo takva, smjenjuju se magla i oblaci kroz koje povremeno probijaju zrake sunca. Nervozu, a i sve ono što nas očekuje u toku današnjeg pohoda, sa mnom dijeli ekipa koju čine fotografi Denis Ruvić i Haris Maljević, te snimatelj i producent Jasmin Hrnjica.

Cilj putovanja je osjetiti zimsku čaroliju Visočice i popeti se na vrh Vito (1.960 m), naravno, ukoliko nam to planina i vremenske prilike dopuste. U skladu sa ciljem je i put koji smo odabrali – duža dionica preko Puzimskog groblja, kojom ćemo izbjeći nimalo prijatne grebene vrha. Naš dolazak u Sinanoviće i kompletiranje opreme za snimanje privlači pažnju lokalnog šumara Dževada Pindže. Dok poluzabrinuto konstatujemo da se vrh uopšte ne vidi od gustih oblaka, domaćin započinje priču:

- Ja sam ti, majstore, ovdje odrastao, čuvao ovce na ovim obroncima, ali do prije nekoliko godina nisam imao pojma šta je šta, dođu planinari pa mi objašnjavaju kako se koji vrh zove. Sramota.

Primijetivši da više pažnje obraćamo na maglu koja zaklanja pogled prema vrhu nego na njegovu priču, pokušava da nas ohrabri : -Vidim ja da imate iskustva, a i oprema vam je dobra. Evo zapišite moj broj mobitela pa zovite ako se izgubite, memoriši pod Dževad...šumar, jebaji ga.

Na naš poziv da se pridruži ekipi, odgovor je potvrdan:

-Hajte vi samo, stići ću ja vas dok odem po svoju opremu za hodanje.

Planinski biser

Sami početak puta pokazuje vodeno bogatstvo Visočice – prošaran potocima koji vijugaju snježnom stazom, razbijajući tako bijelu monotoniju. Tek što su koraci uhvatili ritam i prilagodili se grbavom terenu, dočekuje nas prizor iz zimske bajke - jezero na Jelenači koje se formira nakon obilnih padavina. Poluzaleđeno, sa refleksijom obližnjih obronaka djeluje nestvarno, i potiče na neumoljivo škljocanje fotoaparata u pokušaju da se atmosfera prenese i na fotografiju. Očaranost kadrom i fanatičnost snimanja jednom rečenicom dočarava Jasmin: - I da se ne maknemo dalje od ovog jezera, već se isplatilo doći. Ipak, imajući na umu da magla i promjenjivo vrijeme ne dopuštaju predugu fascinaciju prizorom i da je svaki minut bitan, krećemo dalje šumskim putem. Put kroz šumu poprilično umara, više psihički, jer jednoličnost oko nas stvara osjećaj da nikada nećemo stići na odredište. Nakon laganog uspona, Visočica se počinje otvarati pred nama. Prvo stidljivo, pokazujući oštrinu svojih stijena koje se probijaju kroz bjelinu, o onda, po izlasku iz šume, svom svojom snagom i ljepotom, stvarajući u nama osjećaj strahopoštovanja. Ohrabruje nas što u daljini već naziremo groblje, pa koraci postaju sve sigurniji, uz ritmičnu škripu suhog snijega pod čizmama. Remeti je jedino glasno dozivanje koje dolazi iza leđa. Na horizontu iza nas pojavljuje se mala crna tačka koja se, kako smo potom utvrdili, odaziva na ime Dževad. Da li je odluku da nam se pridruži motivisala prisutnost kamere ili čisto uživanje u prirodi, teško je procijeniti. Sigurno je samo da crna tačka postaje sve veća, dok domaćin bez ikakvog tereta lebdi na snijegu. Ili se nama tako pričinilo, obzirom da su ranci počeli bivati sve teži za naša leđa. Nakon prolaska Puzimskog groblja, dolazimo do početka Mandinog potoka gdje nas Dževad sustiže i opisuje razliku u kvalitetu vode na Visočici:

- Ova voda ovdje, malo niže, je teška za stomak nekome ko prvi put dođe. To samo mi domaći pijemo. Dok ovu vodu što je malo više mogu piti svi. Uspon kroz potok na trenutke postaje nezgodan zbog mase sitnog kamenja koje nogama oduzima oslonac. U skladu sa pređenom dionicom i planina sve više počinje da pokazuje svoje surovije lice. Poslije potoka nailazimo na dubok netaknuti snijeg koji treba prtiti, pa se izmjenjujemo svakih dvadesetak metara, da bi najdužu i najtežu dionicu u finišu preuzeo Denis. S njim na čelu dolazimo do dijela sa kojeg se pruža pogled na drugu stranu planine, mješavinu ljepote i surovosti. Okolni vrhovi i doline zahtijevaju tišinu, a dodatnu draž prizoru daje neprestana igra sunčevih zraka i crnih oblaka koji se nebom smjenjuju.

Poziranje kod Biber- česme

Zbog laganog umora i dehidracije odlučujemo se spustiti u obližnju dolinu gdje uočavamo dvije česme koje je podigla porodica Biber. - Ma ovdje su ti sve Biberi, pojašnjava pridruženi član naše ekspedicije. Odmor koristimo za obnavljanje zaliha vode, koji zalogaj, a neki i da zapale putem stalno prizivanu cigaru. Dževad se već uklopio u društvo, zove nas tek smišljenim i njemu logičnim nadimcima, pozira za fotografisanje, a posebno je zainteresovan za kameru. - 'Alo kamerman, snimi li se šta? dobacuje uz osmijeh. Jasmin, uživajući u svakom dimu cigare, u šali odgovara: -Ako preživimo, biće ovo dobar materijal.

Rijetki planinski zrak uzrokuje neobuzdani smijeh koji inspiriše našeg šumara da nastavi u stilu: - 'Ajde, nema veze, makar će podići još koju česmu vama u spomen.

Dobro raspoloženje bilo je i neophodno za nastavak puta njegovim najtežim dijelom. Uspon je sve strmiji, stijene postaju sve opasnije. Sljedeći cilj je greben Spionik koji ne izgleda nimalo dobroćudno. Ranci postaju sve teži, koraci gube ritam, a snijeg je svakim metrom sve dublji. Uz veliki napor, mi, amateri i entuzijasti, dolazimo do Spionika, poslije kojeg ulazimo u magični prostor stijena. Zbog velikog broja vrtača u predjelu, zimi se ne preporučuje ići ovom dionicom. Sa najvećim oprezom biramo svaki naredni oslonac za novi korak, a svi povremeno upadamo u snijeg do pasa. To može biti vrlo opasno zbog mogućih lomova noge ili uganuća zglobova. Nakon što smo došli do samog početka doline, podno Vita, krenula je rasprava da li ići na vrh ili ne. Adrenalinski naboj, želju da se osvoji vrh i snimi prelijep pogled sa njega ipak je nadvladao zdrav razum. Nedostatak vremena, predubok snijeg i činjenica da nam se, zbog guste magle, vrh nijednom nije pokazao, bili su dobri razlozi da se vratimo nazad i među stijenama napravimo kamp. U tim trenucima odmora i opuštanja sendviči imaju okus najfinijih delicija, a kafa iz termoske puni toplinom i najmanji krvni sud u tijelu. Nakon što smo se svi složili da smo pametno izbjegli da nas mrak uhvati prilikom spuštanja sa vrha, planinski zrak nas je ponovo, na svaku izgovorenu riječ, tjerao na neobuzdani smijeh i tek nas pogled na sat uozbiljio. Krenuli smo bježeći pred maglom koja se polako spuštala prema nama.