Vjeruje se da je Stari grad u Ostrošcu nadomak Cazina postojao još 405. godine prije naše ere, ali to nije istorijski dokazana činjenica, pa se još uvijek ne može sa sigurnošću tvrditi kada je sagrađen, ali sigurno jeste jedan od najljepših starih gradova u BiH i cijeloj ovoj regiji.

Osim toga, najduže je bio nastanjen i najčešće obnavljan i uređivan, praktično u svakoj eri života na ovim prostorima.

Von Berksova restauracija

Najstariji pisani trag o ovom zdanju je iz 1286. godine, kad ljetopisac Ivan Tomašević tvrdi da je pod imenom Horosium ili Hostosach postojao još 405. godine prije naše ere, ali ne daje dokaze za to. Sigurno je, međutim, da se na jednom ugovoru iz 1403. godine vidi pečat okrugla oblika u čijem središtu je kula s ulazom, pored nje osmokraka zvijezda i polumjesec, a oko crteža je ispisan latinski naziv S comunitatis Ostrocensis, što je dokaz koliko je taj stari grad bio značajan vladarima tog doba, jer su ga stavili na pečat.

Ostrožac je i gradina starijeg željeznog doba i srednjovjekovna tvrđava i turski grad. Smješten je na brdašcu iznad lijeve obale Une i sela Ostrožac, na 12 kilometara od Bihaća prema Bosanskoj Krupi. Tvrđava je nepravilnog kružnog oblika.

Starost utvrde grada, odnosno njegovih temelja, procjenjuje se na oko 670 godina, a njegov izgled, od posljednje restauracije Lothara von Berksa do danas, broji oko 110 godina.

Građevina je nastala na privatnom posjedu izvjesnih Babonića koji su taj posjed kupili od tzv. Plemenitih Sunčana 1321. godine. Ne zna se kada su Babonići počeli gradnju, ali 1346. je prvi put spomenut kaštelan Ostrošca, što pokazuje da je utvrda tada postojala.

U to doba Ostrožac je bio veliki grad - utvrda sa velikim unutrašnjim prostorom u kojem je bilo smješteno cijelo malo naselje. Sačinjavala ga je velika okrugla kula, uz mnoštvo bastiona i dugo dvorište koje je opasano bedemima sa nizom puškarnica. 

Kroz stoljeća grad se postepeno obnavljao i nadograđivao, a uporedo sa njim povećavao se i broj stanovnika, odnosno čuvara grada.

Tokom istorije Ostrožac je često mijenjao vlasnike. Već u 15. vijeku ima svog sudiju, vijeće, pisara i svoj pečat.

Onda 1577. dolazi pod vladavinu Osmanlija, pa ga je 1661. godine Petar Zrinski totalno spalio, ali su ga Osmanlije obnovile i u njemu će se narednih nekoliko stotina godina nalaziti različit broj vojnika i oružja.

Sjeverni srednjovjekovni dio grada prozvan je narodnim, dok je južni dio grada bio gospodski.

Blizu 300 godina Ostrošcem su upravljali članovi porodice Beširević, sve do 1836, kada su ukinute kapetanije, ali je ta porodica, po osnovu dugog gospodarenja, dobila nasljedno pravo na stari grad i utvrdu.

Po toj osnovi je Mehmedbeg Beširević ostrožački grad prodao Lotharu von Berksu, vitezu Malteškog reda i državnom komorniku, majoru u penziji, časniku Carsko-kraljeve vojske Austro-Ugarske, koji je u razdoblju od 1896. do 1905. bio načelnik Bihaćkog okruga. I pored dugačkog spora oko vlasništva, Von Berks ga je restaurirao i u njemu, na južnom dijelu, podigao svoj dvorac u koji se nastanio 1902. godine, nakon što je iz doline Une do utvrde Ostrožac sagrađen serpentinski put i most preko rijeke Une.

Od tada je Ostrožac za mnogobrojne znatiželjne promatrače bio kao grad iz bajke.

Oni koji su ga imali prilike razgledati do početka Drugog svjetskog rata bilježe da je dvorac raskošno uređen, da su odaje prepune umjetnički izrađenih predmeta, saloni za muziciranje i biblioteke pune knjiga, da na zidovima stoje umjetničke slike - portreti članova porodice, da ima raskošno uređene spavaonice i hodnike sa lovačkim trofejima, pokućstvo i namještaj sa duborezima i intarzijama... Berksovi su u ovom zdanju boravili do 1938. godine.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata Ostrožac je jedno vrijeme bio sjedište Vrhovnog štaba NOR-a, pa je 1946. godine nacionalizovan i od tada se nalazi u državnom vlasništvu.

Novo poglavlje stare utvrde i dvorca Ostrožac počelo je 1969. godine, kada je na inicijativu Fonda za unapređenje kulturnih djelatnosti SRBiH osnovana Kolonija skulptora Ostrožac. Od tada je u Starom gradu otvoren veliki kiparski atelje pod vedrim nebom i tako je svake godine u julu i augustu, kada kipari iz kamena bihacita klešu skulpture raznih formata.

Kolonija je 1973. godine dobila međunarodni značaj kada se u njen rad uključuje Norvežanin Ula Enstada. Iz ovih ljetnih umjetničkih okupljanja je nastao Park skulptura, galerija pod vedrim nebom.

Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH je 8. novembra 2013. Stari grad Ostrožac, kao graditeljsku cjelinu u Cazinu, proglasila nacionalnim spomenikom. Do ove odluke je ta kulturno-historijska građevina bila na privremenoj listi nacionalnih spomenika.