Područje Unsko-sanskog kantona obiluje kulturnom baštinom, posebno kada su u pitanju gradovi i kule. U Bosni i Hercegovini ne postoji manji prostor na kojem ima toliki broj gradova i kula. Od Velike Kladuše do Ključa, od Bihaća preko Bužima i Bosanske Krupe do Sanskog Mosta vidljivo je preko trideset manje ili više dobro očuvanih ostataka srednjovjekovnog graditeljstva. Najveći utvrđeni grad je bio Bihać, a nakon 18. vijeka slijedio ga je i ostrožački grad. Ostrožac je samo jedan u nizu sistema granične odbrane, ali je najveći i najljepši.

Prvi put se spominje 1286. godine, kao posjed knezova Blagajskih – Babonića. Oni su vladali Ostrošcem i nazvali se knezovi ostroški. Ovaj grad je bio ključna tačka, onaj ko je htio vladati ovim dijelom Une, morao je vladati Ostrošcem. U galeriji njegovih gospodara pored knezova susrećemo i Bešireviće, krajiške kapetane, plemićku porodicu Berks i Koloniju skulptora Ostrožac. Babonići su napustili Ostrožac, a Ferhat beg Sokolović ga zauzima 1577. godine, a general Georg barun Khevenüller ga vraća. Ipak od 1578. godine Ostrožac je pod osmanskom vlašću i ostaje do 1878. godine. Skoro tristo godina Ostrošcem su upravljali Beširevići.

 Posljednji ostroški kapetan bio je Murat beg Beširević. Njegov unuk Mehmed beg, ostrožački grad prodao je supruzi Lothara von Berksa, okružnog načelnika u Bihaću. Berksova supruga, Isabella rođ. Adamovič Čepinska, dala je zidine urediti i dvorac sa svim pratećim objektima sagraditi. Dvorac je izgrađen za svega dvije godine, od 1900. do 1902. godine, a 1. aprila 1902. porodica Berks je preselila iz Bihaća u novosagrađeni dvorac.

Isabella von Berks rođena je u Velenju 1860. godine. Otac joj je bio barun Karlo Adamovič, a djed s majčine strane štajerski guverner grof Wickenburg. Njen suprug u svom porodičnom stablu mogao se također pohvaliti s vrhunskim precima. Direktor likovne akademije u Berlinu i slikar na dvoru kralja Friedricha Velikog bio je Antoine Pesne čiju je kćer oženio Lotharev čukundjed. Tako su se i do Drugog svjetskog rata u dvorcu nalazile mnoge umjetničke slike ovog velikog slikara. U vihoru rata sve je nestalo. Berksovi su u Ostrošcu živjeli do 1934. godine, kada su preselili na drugo imanje u Slavoniji – Podgorač. Do drugog svjetskog rata koristi li su Ostrožac kao ljetnikovac. U Ostrošcu je Lothar von Berks umro gdje je i sagranjen, u velikom parku unutar jedne tabije. Njegova supruga Isabella i graditeljka dvorca umrla je u Podgoraču 1939. godine a sahranili su je u porodičnoj grobnici grofova Pejačevića. Njen mlađi sin Lothar oženio je kontesu Mariju Anu Normann Ehrenfelšku i s njom je imao troje djece. Ta djeca su odrastala u prostoru ostroškog grada uz igru i nezaboravne trenutke sa svojom bakom Isabellom.

U novembru 1942. godine u ovom dvorcu se smjestio Vrhovni štab a nešto kasnije nakon Prvog zasjedanja AVNOJ-a pridružio im se Josip Broz Tito i Vladimir Nazor, koji je u ovom dvorcu pisao dijelove svog dnevnika „S partizanima…“. Nesrećna je okolnost, da je u to vrijeme u Ostrošcu boravio i Isabellin stariji sin Günther. Njega su partizani odveli u Bihać, a tamo je krajem novembra 1942. godine strijeljan i bačen u jednu jamu pokraj rijeke Une. Njegovo tijelo je pronađeno u martu 1943. godine i preneseno je na rimo-katoličko groblje Križ u Bihaću. Ta grobna mjesta su 1946. godine uništena, tako da se više i ne zna gdje leže posmrtni ostaci tog jednog Berksa. Berksovi su bili njemačke narodnosti, imali su članove porodice u „Wehrmachtu“, a mnoge neprijateljske talijanske i njemačke jedinice imale su svoja komandna mjesta u dvorcu. Imanje im je oduzeto i dvorac sa gradskim zidinama i zemljom unaokolo prešao je u državno vlasništvo. Kratko su u njemu bila zbrinuta ratna siročad, kasnije je bio i jedna vrsta privremenog sanatorija, pa se u njemu izgradila i zgrada OŠ „Munib Muranović“. Škola je porušena 80-ih ali su ostala djela umjetničke kolonije kipara. Od 1970. godine pa sve do danas, kipari sa svih strana svijeta dolaze na Ostrožac i u kamenim gromadama lokalnog pješčanika ostavljaju svoja djela. U ostroškom gradu je tako nastala jedinstvena galerija umjetničkih djela pod otvorenim nebom.

-Danas je Ostrožački grad poželjno izletište, mjesto koje broji sve veći broj posjetilaca. Godišnje se proda i do 20.000 ulaznica. Veliki broj turista dolazi iz Njemačke, Austrije i Švicarske. Udruženje „Naša Krajina – naša baština“ oformilo je Facebook-stranicu „Burg Ostrožac in Bosnien“ sa zanimljivim pričama o Ostrošcu na njemačkom jeziku. Stranica broji preko 2000 pratioca. Zanimljivo je i to, da ljudi s našeg područja, rođeni u zemljama njemačkog govornog područja rado konzumiraju sadržaje na njemačkom jeziku, jer lakše shvaćaju složenu istorijsku priču nego na našem jeziku – kaže nam Almir Ami Kurtović iz Turistićke zajednice Bihaća.

Prema njegovim riječima, s obzirom da Bihać i okolinu posjećuju i Talijani, Francuzi, Slovenci, radi se na prijevodu sadražja i na tim jezicima.

 - Knjiga „Plemeniti Berks i Ostrožac – tragovima jedne obitelji“ autora Almira Kurtovića, dobar je proizvod sa autentičnom pričom o ovom vrijednom zdanju. Knjiga se prevodi na njemački jezik, a u planu je izdanje na talijanskom i na francuskom jeziku. Knjiga je tako jedna od rijetkih sa ovih prostora koja će biti prevedena na više stranih jezika. Ostrožac je nezaobilazna turistička atrakcija za sve one koji dođu u Bihać da posjete Nacionalni park „Una“, grad Bihać i njegove znamenitosti. Tako se iz Bihaća tokom sezone nižu grupe, autobusi, biciklisti koji se upute i ka ostroškom gradu koji se nalazi na području grada Cazina. Svakome ovaj zanimljiv grad ima šta da ponudi. O njemu se marljivo brinu uposlenici Centra za kulturu i turizam iz Cazina. Ambijent oduševljava a priča o Ostrošcu i njegovim gospodarima otežava odlazak sa ovog mjesta – tvrdi Kurtović.

 Projekat Moje selo tvoja destinacija realizuje se uz podršku Federalnog ministarstva okoliša i turizma.