Piše: Dragan Bošnjak

Radioaktivni otpad u Bosni i Hercegovini generalno je uglavnom takozvani istorijski otpad, obzirom da se radi o otpadu iz vojne industrije iz bivše Jugoslavije. S druge strane, manji dio ga dolazi iz industrijski pogona, na primjer iz Željezare u Zenici, Glinice iz Zvornika, rudnika Ljubija, cementare u Kaknju... i uglavnom se radi o raznim vrstama mjernih instrumenata koji su se nalazili u laboratorijama tih industrijskih postrojenja.

- Nešto malo takvih mjernih uređaja nalazilo se i u preduzeću Zrak i to je uglavnom ono za što se zna. To je adekvatno zbrinuto i prebačeno u adekvatno skladište koje se nalazi se na sigurnoj lokaciji, u jednom objektu MUP-a, i kojem je pristup vrlo ograničen - kaže za Start BiH direktor Državne regulatorne agencije za radijacijsku i nuklearnu sigurnost BiH Emir Dizdarević.

U SLKADIŠTU MUP-a

Čak je, kaže Dizdarević, dio radioaktivnih gromobrana koji se s vremena na vrijeme spominju u javnosti, već pokupljen i uskladišten.

- Obzirom da BiH nema nuklearnih elektrana, nemamo ni velikih količina radioaktivnog otpada, pošto ovakvi pogoni i predstavljaju najveću opasnost po pitanju radioaktivnog onečišćenja. Prema Zajedničkoj konvenciji, naša obaveza je da se formira centralno skladište za BiH, u kojem bi bio smješten radioaktivni otpad bez obzira na njegovo porijeklo. Postoje i drugi planovi, posebno na planu istorijskog otpada. Naime, po međunarodnim sporazumima, zemlja koja je proizvela radioaktivne materijale, obvezna je da ih primi nazad poslije isteka vremena korisnog rada izvora, koje varira u ovisnosti od samog radioaktivnog elementa, odnosno njegovog vremena poluraspada - kaže Dizdarević.

Ako se, na primjer, pri uvozu čelika u transportu slučajno zadesi neki blok koji zrači preko prirodne razine, onda se taj transport jednostavno vraća na prvobitnu lokaciju. Ista je situacija i u slučaju izvoza čelika i čeličnih poluproizvoda i proizvoda.

- Kada, recimo, u Zenicu stigne transport starog željeza, moguće je da se u metalu nađe neki radioaktivni element, što se dogodi možda jednom godišnje. Češće se desi detekcija prilikom izvoza starog željeza, ali i to najviše nekoliko puta godišnje, do sada ne više od pet puta. To se najčešće dešava kod takozvanih ojačanih metala i može se raditi o vrlo maloj količini nekog hemijskog radioaktivnog elementa, recimo torija, koji pri topljenju okupira i ostalu količinu metala. E, sad je problem u tome što izvorno to može biti zapreminski vrlo mala količina koja prođe nedetektovano pri uvozu, ali kada se taj metal preradi u neki lim, za automobilsku industriju na primjer, mjerni uređaji ga mogu otkriti - pojašnjava Dizdarević.

Regulativa je i postavljena tako da ti tehnički servisi, u slučaju nekog incidenta, trebaju po nalogu inspektora Agencije, obaviti sav posao na terenu.

 OPASNOST SA OTPADA

Troškovi koji se stvaraju u slučaju da nešto ovakvo prođe kontrolu, su enormni.

Tako se prije nekoliko godina desilo da se jedan od radioaktivnih gromobrana provukao sve do Češke, gdje je na kraju otkrivena pojačana doza zračenja. Sve troškove oko povrata pošiljke morala je preuzeti firma koja je izvezla staro željezo, što je uključivalo i troškove takozvanog dekomisioniranja, odnosno odstranjivanja kapsule sa izotopom, koja je otprilike veličine filtera cigarete, iz olovnog oklopa i stavljanje u posebni kontejner kojim je na kraju avionom vraćena u Sarajevo.

U Agenciji naglašavaju da i postojeće skladište ispunjava apsolutno sve svjetske standarde po pitanju sigurnosti i kao dokaz navode činjenicu da u radijusu od 100 metara oko skladišta nije zabilježeno povećano zračenje. Jedini problem bi, za sada, mogao biti eventualni požar ili eksplozija na objektu, zbog čega bi moglo doći do širenja radioaktivnih čestica.

BOLNICE, INDUSTRIJA

- Uskoro bi trebalo da bude završen i plan djelovanja u vanrednim situacijama širih razmjera s obzirom na radijacioni i nuklearni incident, u koji bi trebale biti uključene i sve državne strukture, od Ministarstva sigurnosti do civilnih zaštita i entitetskih, odnosno lokalnih policija, tako da svi budu uključeni u okviru svojih nadležnosti. Pokušavamo da napravimo i šemu po kojoj bi se tačno znalo ko je zadužen za šta u slučaju incidenta. Značajnu ulogu u ovom planu trebao bi imati i Operativni centar 112. Radijacija je ozbiljna i opasna stvar za sve građane, tako da bi se ovome trebalo pristupiti vrlo ozbiljno i što prije, a svakako prije nego što se desi neki ozbiljniji incident - naglašava Dizdarević.

Što se tiče uvoza izvora radioaktivnog zračenja u Bosnu i Hercegovinu, u najvećem broju slučajeva radi se o medicinskoj dijagnostičkoj ili terapijskoj opremi i uređajima. U Kliničkom centru Univerziteta Sarajevo imaju dvije telekobalt mašine, koje u sebi sadrže radioaktivni element cobalt 60, čije je polovično vrijeme raspada oko pet i po godina, što znači da nakon tog perioda materijal gubi na snazi zračenja.

Drugi radioaktivni element koji se uvozi u BiH je iridijum 192, koji se također koristi u medicini u takozvanoj brahi terapiji. Njegovo vrijeme poluraspada je oko 75 dana, a uređaji koji koriste ovaj element nalaze se u Sarajevu, Banjoj Luci i Mostaru.

Radioaktivni elementi uvoze se i za potrebe odjela nuklearne medicine u Sarajevu, Mostaru, Zenici, Tuzli i Banjoj Luci, s tim da oni uvoze takozvane kratkoživuće radioaktivne izotope, najčešće tehnicij 99 koji se koristi za dijagnostičke pretrage sintigrafijom na gama-kamerama. Zbog kratkog vremena raspada ovi izotopi se uvoze sedmično. U banjalučkom Kliničkom centru se za terapije koristi i jodin 131, čije je vrijeme poluraspada oko sedam dana.

- U ovom momentu, zapravo, jedina kontrola koja se može vršiti nad takvim uređajima je preko odobrenja za uvoz, odnosno izvoz, jer ove firme ne mogu uvesti novu potrebnu količinu iridija 192 ako istovremeno ne izvezu potrošeni radioaktivni element - kaže Dizdarević.

U Bosni i Hercegovini je, također, registrirano i nekoliko prevoznika koji imaju licence, koje za teritorij BiH izdaje ova Agencija, kao i prilagođena vozila za transport radioaktivnih materijala.